Sreća, kao osjećaj, povezana je sa smislom i s našim vrijednostima. Pronalazeći smisao u stvarima kojima se bavimo imamo priliku biti sretni životnim izborima, kao i odnosima, ako u njih ulažemo. Dakle, sreća je uvelike u našoj kontroli.
Imati sreće u životu može biti rezultat spleta okolnosti nad kojim nismo imali gotovo nikakav utjecaj. Sreća vas jednostavno nekad pomazi, olakša vam život, sleti u krilo ili vas pogodi u glavu. Kao što možemo vidjeti iz samih narodnih izraza, sreća je nepredvidiva - ili je imaš ili je nemaš, ali definitivno je potpuno pod svojom kontrolom.
Budući da se, prema uvriježenome mišljenju, radi o nečemu izvan našeg dometa i kontrole, zanimljivo mi je kako neki ljudi pola svog života za njom tragaju, nju očekuju i čvrsto vjeruju kako će im baš ona spasiti život. Takvi ljudi često promatraju druge i njihove uspjehe te sve ono u čemu su bolji zaključujući da je sreća (ova neuhvatljiva) razlog tomu. Previđaju sav trud i ulaganja te ih ljuti što i njih ne mazi taj prst sudbine jer to bi (naravno) riješilo sve njihove probleme.
Eh, da je barem tako.
ImaxTree by launchmetrics
U stvarnosti, vjerovanje u sreću kao način nošenja sa životom smanjuje osjećaj kontrole nad onime što vam taj isti život nosi i čini vas manje sretnima. Vjerovanje u sreću kao nešto što „nam dolazi“ ili „će doći“ bez našeg utjecaja na to stavlja kontrolu potpuno izvan našeg utjecaja.
Lokus kontrole naziv je koji koristimo kad želimo opisati mjesto gdje sami smještamo izvor utjecaja na naš život, a može biti vanjski ili unutarnji. Logično, vanjski lokus kontrole utjecat će loše na nas jer ćemo imati dojam da je naš život pod utjecajem vanjskih okolnosti, drugih ljudi i prilika, što može povećati naš osjećaj bespomoćnosti, anksioznosti, čak i depresivnih stanja. Vanjski lokus kontrole donekle štiti jer za vlastiti neuspjeh možemo „krivnju“ prebaciti na nekog ili nešto drugo. Koliko je to fer, ne znam, ali svakako će vam olakšati trenutačnu situaciju.
Dakle, ljudi se pokušavaju obraniti od kaosa življenja s vjerom u nešto vanjsko, primjerice sreću, no ako samo sjedimo i čekamo da nam dođe, ponašamo se kao nesretni utopljenik iz onog vica koji je sjedio na splavu usred uzburkanog oceana i čekao da ga Bog spasi bez obzira na to što mu je Bog slao brojne brodove u međuvremenu. „Neću s vama, mene će Bog spasiti“, jednako ima smisla kao i biti potpuno lijen, neproduktivan, a očekivati da vam „sretna smrt“ daljnjeg praujaka donese milijune na račun.
Unutarnji lokus kontrole povećava našu samoefikasnost i vjeru da se možemo nositi s izazovima. Kad mislimo da je kontrola u našim rukama i da smo sami odgovorni za svoju sreću, više ćemo se truditi, bit ćemo kreativniji u nalaženju rješenja za probleme, a i više ćemo uživati u ostvarenom uspjehu. Ljudi koji imaju unutarnji lokus kontrole vjeruju da je sreća ono što mogu i moraju zaraditi.
Imate dvije opcije kad vjerujete u sreću - ili ste oni koji je imaju ili ste oni koji je nemaju, što vi birate? Sreća nije ništa nego atribucija koju dajemo uzroku nekog događaja. „Imala je sreće. Njezin je tata vlasnik pola grada. Zato je i uspjela izgraditi firmu.“ Osoba koja zna kako se do sreće dolazi reći će za isti slučaj „nije lako ostati uspješna u današnjem svijetu, mora da je puno radila da tamo dođe“. Volim razmišljati na takav način jer me uspješni pojedinci motiviraju da i ja budem bolja. Koja je korist od zavisti?
ImaxTree by launchmetrics
Teorija socijalne komparacije potvrđuje navedeno pa kaže da kad vidimo nekog tko je uspješniji od nas, imamo dvije opcije. Jedna je da nam ta osoba postane uzor, a druga je da budemo ljubomorni i zbog tog osjećaja pokušamo umanjiti uspjeh koji vidimo. „Da sam ja rođena u toj obitelji, bila bih i ja tako uspješna.“ „Da je meni Bog dao takvo tijelo, bio bih i ja u reprezentaciji.“ Nažalost, češće biramo ovu drugu opciju razmišljanja jer je tako lakše. Teže je prihvatiti da iza svakog uspjeha stoji puno truda, rada pa i neuspjeha. Svakako je teže prihvatiti opciju življenja u kojoj često moramo preuzimati odgovornost za vlastiti život. Lakše je čekati dobitak na lotu.
Povezivanje uzroka neke situacije sa srećom stavlja kontrolu izvan naših ruku pa samim tim ima negativan utjecaj na našu motivaciju. Uostalom, zašto bismo se i trudili kad svijet „tako funkcionira“. Vi jednostavno nemate sreće, zar ne?
Zapravo ne. Sreće imate jednako kao i svi ostali samo ste se previše na nju oslonili.
Zamislite studenta koji je na važnom ispitu dobio jedinicu. Postoji ona vrsta ljudi koja će u tom trenutku tražiti uzrok ocjeni iznutra i reći: „Nisam dovoljno učio, a ni onaj party mi nije trebao. Morat ću bolje i više sljedeći put.“ Postoji i druga vrsta ljudi koja će reći: „Mene profesor mrzi. Zato sam dobio jedan. Jednostavno nemam sreće.“
Što mislite, koja će se vrsta ljudi prije prihvatiti posla i na kraju ostvariti bolji rezultat?
Jednom prilikom pitali su kockare što je to sreća. Odgovor je bio jednostavan: tajanstvena sila koju imaš ili nemaš. Treba je osjetiti i kad te pomazi, iskoristiti je koliko ide. U tu svrhu nosili su sretne „zečje šape“, potkove i kojekakve privjeske koji im tu silu mogu približiti. Ima nešto mistično u tom ritualu i nemam ništa protiv njega ako ćete (ipak) zadržati trud i rad kao podršku toj mistici i sustavu vjerovanja.
Tradicije, vjerovanja, sretni predmeti, sve to ima svojih čari. I sama imam neke rituale za koje vjerujem da mi donose dobru sreću, no ono što radim uz to upotpunjuje mi „sretni ciklus“ pa na kraju dana znam da sam dala sve od sebe da doživim sreću.
ŠTO MOŽETE NAPRAVITI KAKO BISTE POVEĆALI VJEROJATNOST SREĆE U SVOM ŽIVOTU?
1. Pronađite smisao: Definirajte smisao u stvarima kojima se bavite i povežite ih sa svojim vrijednostima. Ljudi koji rade smislene stvari imaju dojam da su sretni. No ne ide nam u životu sve glatko, zar ne? Ljudi koji i u nevoljama pronalaze smisao, još su sretniji od ostalih. Razumijevajući da je neuspjeh samo putokaz ojačat ćemo sreću.
2. Angažirajte se: Angažman je spoj fokusa i truda. Kad znamo što radimo i koliko smo se oko toga trudili, uspjeh će nas činiti sretnijima.
3. Vjerujte intuiciji: Vjera u intuiciju ima znanstvenu osnovu, a ljudi koji se doživljavaju sretnima više vjeruju intuiciji nego ostali. Intuicija je rezultat brze pretrage velike količine informacija u mozgu koja rezultira osjećajem. Nekad ćete jednostavno donijeti bolje odluke ako vjerujete tom osjećaju, a oni koji više slušaju sebe sretniji su od ostalih.
Jedan, dva, tri koraka do sreće. Zvučim kao prodavačica noževa, znam. No ipak, godinama gledam kako ova formula funkcionira:
SMISAO
+
ANGAŽMAN
+
INTUICIJA
=
SREĆA
Vjerujete li i vi u to? Ili vam je ipak draže vjerovati u sudbinu? Izbor je svakako na vama, a ja vam u tome svemu želim, a što drugo nego – sreću!
