U svom sam životu bila uz žene koje su prolazile bolesti, trudila se koliko mogu biti podrška. Jer drugo nisam imala. No, nešto sam iz njihove borbe zaključila - iako je teško, možeš ići naprijed. Možeš izrasti jača. Naučila sam i to da niti jedna bolest nije ista kao neka druga, bez obzira na simptome. Svaka je bolest posebna pa ju kao takvu trebamo i preboljeti - na svoj način. Autentično i hrabro.
Svaka majka koja je proživjela bolest susrela se s pitanjem treba li djeci reći kako nije dobro, kako ne zna što se događa ni kako će cijela situacija izgledati. Treba li se ogoliti pred djecom i pokazati svoje slabosti? Kako će to djelovati na njih? Mogu li oni uopće pojmiti situaciju? I što ako im samo sve otežam? Milijun je potencijalnih pitanja, sve jedno teže od drugog. Možda je vrijeme da krenem tražiti odgovore na njih.
Prije nego sam i sama postala majka, tamo negdje na početku tisućljeća, dobivala sam mnoge savjete, kao i svaka poštena mlada trudnica. Svaki savjet dolazio je iz dobrog mjesta no nije svaki sletio na isto, pa tako i onaj “ne smiješ nikad djetetu reći da nešto ne znaš”. Koliko mi je to muke stvorilo i danas se čudim no, tada mi je najvažnije bilo ne zeznut dijete u početku života i zaštitit ju koliko god mogu. Pa ne želim - naravno - da moja kći misli kako je njena mama “manje od”, “nesigurna”, “nepotpuna”, oslabljeni oslonac. Htjela sam da u meni vidi sigurnost, zaštitu, sve odgovore i snagu. Pa ipak, s druge strane, znala sam i da to neću moći isfurati do kraja.
Izvor: Unsplash
Postoji to nešto što se zove iskrenost i dosta mi je u životu važna. Također, moje snažno uvjerenje je da kroz neznanje imamo priliku stjecati znanje, a kroz greške napredovati pa mi nije bilo logično fejkati pred djetetom kako sam allmighty, ona koja sve zna i nikad ne griješi. Nikad nije ranjiva. Užas. Koji nedostižni i rigidni standard.
Dobro da sam slušala svoju intuiciju i uredno počela govoriti “ne znam” kad god bi došli do nekog pitanja na kojeg - eto - ne znam odgovor. I uredno bi nastavila sa “ali idemo zajedno saznati”.
Biti ranjiva i nesavršena
...je zdravo. Jer vaša djeca su isto to. Bolest je stanje koje nam pokazuje da trebamo priznati kako ne možemo sve. Kako se i nama može nešto dogoditi što zahtjeva posebnu skrb. Zahtjeva priznanje da nismo dobro. Odaberite trenutak u kojem ste spremne pokrenuti taj razgovor s vašom djecom. Djeca su intuitivna stvorenja i “love” informacije čak i prije nego ih mi otkrijemo. Stoga se nemojte začuditi ako primanje informacija o bolesti vašoj djeci budu olakšanje jer sad bar znaju, a ne samo osjećaju što se događa. Dijeljenjem informacija vi djecu primate u svoj intimni krug i dajete im povjerenje da će moći biti uz vas. Informacija o bolesti treba, naravno, biti iskomunicirana na djetetu prikladan način, ovisno o njihovoj dobi. Odaberite trenutak u kojem ste O.K., vrijeme koje nije ometano drugim obavezama i aktivnostima, vrijeme u kojem ćete moći odgovoriti i na brojna pitanja koja sigurno slijede.
Razgovarajte iz pozicije interesa za osjećaje
...jer vaša djeca imaju interes za vas i vaše stanje pa je samo logično da i vi iskažete interes za to kako se oni osjećaju po tom pitanju, o čemu razmišljaju, što ih brine. Ako osjećaji krenu, u redu je da kažete kako se osjećate. Ako vas je strah, strah je i njih, ako ste ljuti, možda su ljuti i oni. Važno je podijeliti osjećaje kako se nitko zbog njih ne bi osjećao krivim. Nema loših ni krivih osjećaja, ima samo onih koji su tu i sad. Osjećaji nam daju informacije o tome kako smo, a to je uvijek dobro provjeriti. Ovo je vaš prvi razgovor o bolesti, bit će ih još. Važno je otvoriti iskreni razgovor kao dobru platformu za sve što slijedi. Borba s bolesti zna biti iscrpna, ne želite još i breme skrivanja osjećaja od djece. A ni njima neće pomoći.
Terra incognita
...je područje bolesti. Ne znate što vas čeka, ne znate kako ćete se s tim nositi, ne znate kad je kraj. No ono što znate je da trebate podršku. Naša djeca nisu tu da nose sve naše brige i sumnje. S nekima od njih se neće dobro nositi, primjerice s neizvjesnosti koja zna pratiti neke procese ozdravljenja. No, ono s čim se mogu nositi je vaš poziv na podršku u smislu obavljanja svojih zadaća u školi, po kući i slično. Djeca će se osjećati ponosno i svrsishodno kad obave svoj dio posla. Dobro je dati im snagu u procesu. Razmišljajte o tome što jest u njihovoj domeni i napravite “ratni plan” u kojem svaki “vojnik” ima svoje naredbe. Ako ste kreativna duša, čak od toga možete i složiti priču, povezati ih s junacima i junakinjama koje vaša djeca inače vole. Pa tako naša djeca mogu postati roboti koji održavaju kuću urednom ili superherojke koje pomažu u spremanju večere. Povežite se kroz priču, svaki oblak može imati srebrni obrub.
Izvor: Unsplash
Nacrtaj mapu
...vaše svakodnevice. Objasnite djeci kako će izgledati vaši dani u vremenu koje je pred vama. Posebno ako ćete puno truda i vremena morati ulagati u izlječenje. Pokušajte s njima razraditi plan kako možete biti jedni drugima od koristi. Budite objektivne po pitanju energije koju ćete morati pametnije raspodijeliti u vremenu koje dolazi, većinu na sebe. U redu je biti umorna, nezainteresirana, tužna, ljuta, nespremna, ma u redu je biti sve što moramo biti kako bi preboljele bolest. Doći će vrijeme kad ćete opet biti svoje. Potiskivanje i ignoriranje stanja u kojem trebamo “stati na loptu” vratit će se prije ili kasnije pa je pametnije sada malo “ukrasti” za sebe, kako bi prije mogle biti tu za ostale.
Ne znam kako vam je, ne mogu to pojmiti, nisam nikad bila u vašoj situaciji. No znanost je neumoljiva. Od svih iskustava prolaska kroz bolest zaključak je isti: nemoj ići sama kroz to. Djeca su mala ali nisu nevidljiva. Oni su tu, dijele naš život, a život nije uvijek onakav kakvog smo ga isplanirali ili željeli. No, svaki oblak može imati srebrni obrub, na vama je da iskrojite vaš.
